Ovog trena mogu zaposliti 20 ljudi, ali ...

• 06.04.2018
• Gospodarstvo
• Slavonski Portal

Tomislav Šimić – predsjednik Udruženja obrtnika Nove Gradiške  - intrevju nedavno bjavljen u jedinom tjedniku Brodskoposavske županiej POSAVSKA HRVATSKA

Povijest novogradiškog obrtništva:

U povijest novogradiškog kraja obrtnici zauzimaju vrlo značajno mjesto. Grad je osnovan 1748. godine kao vojničko naselje za potrebe Vojne krajine pa uz vojsku dolazi i civilno stanovništvo, posebno obrtnici i trgovci. U naselju ima sve više trgovaca i obrtnika te se javljaju i prve obrtničke udruge. 1773. godine Marija Terezija potvrđuje prvi udruženi ceh novogradiških obrtnika. Dana 14. srpnja.1777. godine izdan je majstorski list Michaelu Fleischu, koji je ujedno najstariji takav sačuvani dokument. Prema nekim podacima Nova Gradiška je oko 1762. godine imala 39 vojničkih, 70 gradskih kuća i 11 “bolti” - velikih dućana. 1776. obavljen je i prvi popis stanovnika u gradu. Od 366 stanovnika bilo je čak 70 obrtnika. Danas na novogradiškom području ima oko 560 obrtnika a nekad je bilo oko 900 do tisuću. Najveći pad broja obrtnika se osjetio kada su se prije nekoliko godina počeli osnivati j.d.o.o-i.

Majstor, dragovoljac, obiteljski čovjek, motociklist

Aktualni predsjednik Udruženja obrtnika Nova Gradiška za mandatno razdoblje 2014.- 2018. je naš sugovornik gospodin Tomisav Šimić koji je ujedno i predsjednik ceha proizvodnog obrta. U Udruženju s još zastupljeni i cehovi: uslužnog obrta i obrta za intelektualne usluge gospodarskog karaktera, cehovi ugostiteljstva, trgovine, graditeljstva, poljoprivrede i slatkovodnog ribarstva te ceh frizera i kozmetičara. Osim obrtnika iz Nove Gradiške zastupljeni i oni iz općina: Cernik, Davor, Dragalić, Gornji Bogićevci, Nova Kapela, Okučani, Rešetari, Stara Gradiška, Staro Petrovo Selo i Vrbje. Nakon što smo obišli nove i stare proizvodne pogone u kojima se gospodin Šimić zajedno sa svojih trenutno 11 radnika uspješno bavi obradom lima i proizvodnjom tzv. limarske galanterije najprije doznajemo kako je započeo svoju profesionalnu karijeru.

„Obrt imam 33 godine, a preko 40 godina se bavim djelatnošću tehnološke obrade limova i crnih metala. Bavim se i uslužnim djelatnostima, ali mi u zadnje vrijeme najviše proizvodimo za ostale limare i šire tržište cijele RH. Naš kraj ima dugu tradiciju kada je riječ o metaloprerađivačkoj industriji. Poslije zanata sam krenuo na fakultet prava, no roditelji nisu bili u mogućnosti omogućiti mi daljnje školovanje. Nisam očajavao nego sam se zaposlio. Radio sam i čak i u Zagrebu i Sloveniji. Ulagao sam u svoje obrazovanje i edukaciju, zavolio svoj posao i imao silnu želju za napredovnjem u struci i obrazovanjem uz rad. Radio sam i u našem TANG-u ali i u nekim termoelektranama, uvijek sam bio prozapadno orjentiran i želio biti upućen u ono što se radi u razvijenom svijetu. Godine 1984. godine otvorio sam obrt i odlučio krenuti samostalno, na zgražavanje nekih koji su me od toga odgovarali. Oni su rekli kako je bolje imati sigurnu kakvu-takvu plaćicu u poduzeću nego snositi poduzetnički rizik. Evo ja mislim kako sam uspio i kako mi se trud isplatio. Kod mene se odškolovalo na stotine mladih radnika, majstora svog zanata, no čim dobiju željeni majstorski certifikat, odoše najčešće u inozemstvo gdje mogu bolje zaraditi, a neki su i samo sada uspješni obrtnici. Ti moji učenici koji sada skrbe o svojim obiteljima, što mi je jako drago I ja sam mogao otići, imao sam već „papire“ za Australiju no tada su došle 90.-te i glavni prioritet je bilo ostati i braniti svoje. Ja sam bio dragovoljac Domovinskog rata i jedan od ratnih zapovjednika Samostalne psunjske satnije. Na to sam posebno ponosan. To je bila moja obveza u tadašnje vrijeme. Odazvao sam se kao i moji prijatelji na taj častan poziv na obranu Domovine. Dok smo živi da branit ćemo i čuvati ono što je naše hrvatsko. Kad sam vidio da više ne trebam na ratištu, vratio sam se u radionicu, novim ulaganjima, poslovima na obnovi. Mislio sam tada kako je vojska i ratovanje jedan dio mog života, ali ja sam prije svega majstor svoga zanata i tu ja pripadam. Mi danas očekujemo kako će netko drugi riješiti naše probleme a ne mislimo kako bi se sami trebali izboriti za bolji život. Ja mislim kako nema boljeg života bez truda i rada. Sve što znam od mog profesionalnog rada prenosim na mlađe. Kažu mi zašto si pravim konkurenciju, no ja znam kako je to budućnost svih nas. Ne smijemo se ponašati kako će biti svijeta dok smo mi živi a kad nas ne bude neka sve propadne. Mladima smo dužni pomoći, a i država pod hitno mora promijeniti svoj odnos prema obrtnicima jer ako se ovako nastavi bit će loše. Ako odete van raditi vi ste sluga a kod kuće ste svoji na svome i možete utjecati na životne tokove. Vani baš i ne. Velika je greška napravljena sredinom 90-tih godina kada je veliki broj radno sposobnog tzv. srednje sloja ljudi umirovljen nakon rata. Ti ljudi u naponu snage izgubili su svoj poduzetnički duh i motiv za rad. Jedno su oni koji su u ratu ranjeni, a drugo oni koji su se na nedoličan način domogli nekakvih privilegija. To je za svaku osudu, to će vam reći svaki istinski dragovoljac koji je prošao teške ratne godine.

Vi ste godinama radili u svom starom pogonu, a sada ste izgradili i opremili najsuvremenijom CNC tehnologijom najnoviji pogon LIM-MONT-a koji vrijedi više milijuna kuna. Ulagali ste i i dalje ulažete. Zašto to činite?

Stara lokacija je temelj naših početaka u kojoj se vidi „stepeničasta“ povijest našeg razvoja. Doslovno smo se malo po malo nadograđivali prateći nove tehnologije i potrebe za strojevima. Prije 3 godine započeli smo gradnju novog pogona. Dvije godine sam trebao samo za dokumentaciju a gotovo sve sam financirao vlastitim sredstvima. Uloženo je oko 5 milijuna kuna. Surađujem sa Razvojnom agencijom CTR i evo sada već oko 170 dana čekam vidjeti jesam li prošao na jednom natječaju za sredstva EU fondova. Ni EU niti Hrvatskoj izgleda da baš nije stalo do proizvodnje. Kao da se više preferira gradnja komunalne infrastrukture a ne ulaganja u proizvodnju čime se izravno pravi DBP. Osobno sam aktivan i u Hrvatskoj gospodarskoj komori no ne vidim baš neke snažnije pomake u našem gospodarstvu, mada političari govore o nekoj progresiji i vidnom napretku. U najboljem vremenu sam imao 19 zaposlenih a sada ih ima 11. Vi danas ne znate koliku plaću trebate dati radniku da bi bio zadovoljan. Ponovit ću, kako morate ulagati u izobrazbu svojih radnika, a kad ih odškolujete oni odoše u inozemstvo. Meni sad treba barem 20 radnika i to ne sutra nego doslovno danas. Ali opet napominjem, ne usudim se potpisati ugovore o nekim većim narudžbama kada ne znam hoću li imati radne snage da dovršim taj proizvodni proces. Kako će to biti riješeno ja ne znam. Mi smo se dokazali kao vrhunski izvođači radova u kooperativnim odnosima npr. kada je građena tvornica Slavonija- slada ili nastavno-sportske dvorane, naša Gimnazija, druge srednje škole, crkve, crkveni tornjevi, sakralni objekti itd. Radili smo najzahtjevnije poslove na obnovi spomeničke kulture. Mora se tu imati i malo umjetničkog duha za vrhunske limarske radove na građevinskim objektima. Moje radno vrijeme je svaki dan od 0-24 a preko 30 godina nisam bio na godišnjem odmoru. Sada se govori o kurikularnoj reformi i krajnje je vrijeme da se počne obrazovati za tržište rada a ne za Zavod za zapošljavanje. Taj sistem je kod nas u potpunosti devastiran. Industrijsko-obrtničke škole poput naše novogradiške imaju izniman značaj u produkciji novih obrazovanih obrtnika koji sukladno novom vremenu moraju raspolagati nekim novim znanjima kako bi ovladali novim tehnologijama. Mi tu s imamo savjetodavnu ulogu, ali nisam siguran da nas baš slušaju jer vidite kako nam nedostaje radne snage u obrtničkom sektoru. Ne možemo svi „tipkati“ netko mora i proizvoditi. Mi smo u Novoj Gradiški imamo manifestaciju „Sajam vjenčanja“ kroz koju afirmiramo i promoviramo brojna obrtnička zanimanja. Tu su i Poljoprivredno poduzetničke ideje sa razine BPŽ koje su isto odlično zamišljene i realizirane. Trude se i u našem IPNG-u i s njima odlično surađujemo kao i sa gradskom upravom. Moramo nastaviti pomagati obrtnicima te im pomoći kako bi se znali prijavljivati za natječaje EU fondova. Sad su aktialni ESIF programi. Mi to činimo i preko naše nove službene web-stranice www.uong.hr pa sve pozivam neka tu svrate. Znate kako smo u Gradskoj vijećnici organizirali serijal edukacija o EU najtečajima.

Stignete li se baviti svojim hobijem, i što je sa vremenom za obitelj i prijatelje?

Tu su u mom uredu moja motociklistička odjela koja rado svaki dan bar pogledam. To volim preko 40 godina. 15 godina sam profesionalno sudjelovalo u motociklističkim utrkama. To je moj ispušni ventil. Jedan moj sin je oženjen i živi u Poreču i ima isto firmu sličnu mojoj sa dosta zaposlenih a također voli motore. Mlađi sin je kod mene i završio je 2 majstorska ispita i za limara i za bravara. I on obožava motociklizam. Mi pomažemo i zajadnici u kojoj živimo. Ne volim se hvaliti sudjelovanjem u humanitarnim akcijama, ali znate kako nikad ne odbijam dati donacije i za bolesnu djecu i unesrećenim obiteljima. Kolege motociklisti su u svojim udrugama isto jako humani ljudi i čast mi je što sam dio te ekipe u našoj lijepoj Hrvatskoj. Mi smo navikli puno raditi a drago mi je kad ljudi to poštuju. Daj Bože samo zdravlja ne treba se ničega bojati dok se može raditi i stvarati.