IVAN RADOŠIĆ, ZVONAR IZ TISOVCA

  • 04.03.2020
  • Iz drugih medija
  • Slavonski Portal

„Danicu jutrom rano kad, pozdravlja svaki čovjek rad, već milo čuje se zvonjenje, Marije Djeve Pozdravljenje i zlatnu zoru hvale svi:”Oj, zdravo bud`, Marijo ti!”

Ovo su samo neki u nizu stihova o zvonima i Pozdravljenju. Od davnine je vjerni, marijanski, hrvatski puk pozdravljao svoju nebesku gospodaricu jutrom, u podne i uvečer, ostavljajući posao, skidajući kape,  mnogi i klečeći.  Među onima koji su Gospu pozdravljali zvoneći, svakako je dugogodišnji zvonar kapele sv Blaža u Tisovcu, Ivan Radošić. Punih 40 godina vjerno je obavljao svoju službu: po kiši i snijegu, suncu, nevremenu, poledici...

Seljani ga zovu „did` Ivo”, a prisjećajući se početka zvonarske službe, kazuje nam:

- Susjed je nekada zvono, a ja bih ga povremeno zamijenio. Kad je on „ponemogao”, ja sam nastavio. Ne znam kad je već prošlo 40 godina. Volio sam to. Uskoro ću napuniti 86 godina, pa mi je župnik zahvalio na dugogodišnjoj službi. Tisovčani su mi kupili poklone: šokački šešir, šokačku reklju i štap, koji mi sve češće treba.”

Ivan je uredno vodio evidenciju svih sprovoda. U 40 godina,  ispratio je zvonjavom na mjesto groblje 202 vjernika. Na  žalost, prva, za koju je „službeno” zvonio, bila je njegova majka i tada mu je bilo vrlo teško. Kasnije se navikao na taj način opraštati s rodbinom i mještanima. Za svakog, tko bi odlazio na vječni počinak, Ivo bi, zvoneći,  molio.

- Posao zvonara podrazumijevao je i održavanje okoliša kapelice, čišćenje, zimi razgrtanje snijega i sl, ali nije mi bilo teško. Ljeti se jutrom zvonilo jako rano, zimi u 6 sati, onda u podne i u 18.00 na večer. Uvijek sam ustajao rano, ali, sigurnosti radi, imao sam uz sebe budilicu.”

Pitamo kako su seljani  po zvuku zvona razlikovali  tko je u selu umro?

- Kad umre dijete, zvonio se „jedan otkucaj ili jedna kitica”, kazuje. „Za ženske osobe dva otkucaja, za muške tri. Dok nije bilo mrtvačnice na mjesnom groblju, zvonio bih u kapeli toliko dugo dok sprovodna povorka ne prođe kroz selo i stigne do groblja. Zvonio sam ja i „na oblake”, kod nevremena, sve dok nisu uspostavljeni protugradna obrana i rakete. Znao sam dugo zvoniti, sve dok zvuk zvona ne bi rastjerao oblake, a stariji od mene govorili su da „sveti Marko najbolje rastjeruje oblake”.

Ivan Radošić pratio je župnika svake zime pri blagoslovu obitelji. Prisjeća se nekadašnjih snježnih zima, pa su povremeno „prtili” snijeg, a sjeća se i poledice, kad bi župnik i on vezali krpe oko čizama, kako bi mogli hodati selom,  ali sve su to sada  uspomene koje djed rado niže.

Uz službu zvonara, bavio se i poljoprivredom, pa je puno puta morao žuriti iz polja kako bi na vrijeme zvonom „pozdravio Gospu”. Kaže, kako je redovito, dok bi zvonio, molio „Anđeo Gospodnji”. Nikada nije prestao povlačiti uže dok i sam nije  do kraja izmolio pozdrav Gospi, uz ”Pokoj vječni” za pokojne.

U slobodno vrijeme pleo je sepete i velike košare za drva.

Rado s mlađima priča o svojoj mladosti. Bio je svirač. Tada su u Tisovcu bile dvije skupine tamburaša. Ivan je svirao bas i bugariju, a imao je lijep glas pa je među tamburašima najviše on  pjevao.

- I danas ja zapjevam, gotovo svakodnevno. Zahvalan sam Bogu za lijepe godine, pa onda, nema mjesta tuzi”, kazuje Ivan.

Višnja Mikić