Neka je prošlo hvala Bogu

  • 08.01.2014
  • Kolumna
  • Slavonski Portal

Vrijeme blagdana posebno je frustrirajuće za mnoge ljude, od onih financijski ili egzistencijalno ugroženih do onih koji su iz bilo kojeg razloga usamljeni, bolesni, očajni. Jedino što se u to blagdansko beznađe uklapa to je TV program javne i komercijalnih televizija u Hrvatskoj. Umjesto da svake godine program bude sve bolje, on je sve lošiji i sada doslovno drapamo po dnu kiča, šunda, niskih strasti, neukusa i po tko zna koji put nude nam gledati „Sam u kući“, „Policijske akademije“ itd. Pa čudo kako su ti filmovi uopće još tehnički ispravni za emitiranje jer su ih najprije morali prebacivati sa VHS sistema u digitaliju. O prežderavanju i prelokavanju u vrijeme Božića i Nove godine nije niti za govoriti. U veletrgovinama kao da dolazi smak svijeta ili nekakva uragan, polarna hladnoća ili cunami. To se vuče naveliko, peglaju se kartice, tone se u minus, ali se ima za žderati jer tko zna hoćemo li nam to biti zadnji Božić. U lokalnoj samoposluzi malo krupnija mlađa žena mi je doslovno pootimala sve narandže s police. Zgrtala ih je s dvije ruke u kolica samo da meni ne bi ostala koja. Užas, ne možeš ni malo voća normalno kupiti nego se moraš otimati. Hvala Bogu da su blagdani a evo i praznici prošli i sad se pitam koji je ono slijedeći dan u godini kada je opet otimačina po trgovinama, pada mi na pamet Uskrs ali mi se čini predaleko. U Novoj Gradiški sam vidio ove godine i Djeda Mraza bez brade (nije ovaj sa fotke, taj je iz prethodnih godina) koji je pio i pušio a kad su roditelji došli s djetetom kako bi se s njim fotografirali on je brundao, vadio bradu iz džepa i onako preko volje se fotkao kao kakvo živčano cinično gunđalo. I to me zgrozilo pa sam si pomislio, pa zar nisu mogli naći nekog malo veselijeg i normalnijeg. Meni su odavno ubili imaginaciju o Djedu Mrazu, Svetom Nikoli i ostalim dobročiniteljima. Baš sam još malo htio biti dijete barem u snovima, ali više ni to ne ide. I ljudi su se još više otuđili jedni od drugih i počeli začahurivati u svoje male čahure. Prije smo išli jedni kod drugih, pjevali božićne pjesme i šalili se. Nema toga, sad se i to glumi onako na silu i ako se baš mora. I dok su kolica u veletrgovinama puna, srca za druge su nam prazna, i dok se galami kako se dijele nekakvi darovi, zapravo je vreća prazna i to je sve prijevara. Moj djed je imao dobru ali po običaju vulgarnu izreku, pa bi rekao: -kad se uš najede i guzicu natrči- a to mi je baš palo na pamet ovih blagdanskih dana kada se jedan lik hvalisao i rugao drugima da je kao on nešto stekao i ima a drugi su golje. On kao za Božić ima svega i novaca i auto i benzina i baš ga briga za one koji nemaju. Pamtim mu oca, i on je bio takav  hvalisav, lbezobziran prema sirotinji. I što se dogodilo? I on je što bi opet dida rekao – lupio k….. od ledinu- (kao što ćemo mi svi jednog dana) i džabe mu novaca i blaga kad nije znao uživati u životu kao običan mali normalni svijet. I zaključimo na kraju kako je dobro, što bi Dalmatinci rekli – da je i ova finila-. Neka je i to prošlo hvala Bogu i neka je i na skijanje otišao onaj koji ima, nikome ne treba zavidjeti. Neka s oltara ovog Božića nije bilo politike, neka nam je Papa Franjo baš skroz cool i nek i mene jednog dana provoza u papamobilu, neka se djeca rađaju i što bi rekli –samo neka ide po redu- i već će nekako biti. Zdravlja i sveg blagostanja neka nam je u ovoj i svim slijedećim godinama svima odreda.